Voda, koju tako živo ispijamo svakog dana, treba da prođe daleki put prije nego protekne i kroz naše tijelo. Rijetko nam se desi da razmišljamo o putu koji je voda prošla iz dubina zemlje da bi mirovala u čaši. Rijetko se desi da zamislimo to žuborenje i slivanje kroz stijene, prelivanje kroz razne slojeve krečnjaka. Negdje ispod nas, voda traži svoj put.
Može biti da se silom gravitacije voda slivala niz različite slojeve i izbila na zemlju i time napravila izvor. Osim ovog, drugi način formiranja izvora je da se voda prelivala preko propusnih, šupljih stijena, naišla na nepropusnu stijenu koja ju je usmjerila na površinu i tako stvorila izvor. U karstnim predjelima, kakva je Crna Gora, ovo je mnogo češći slučaj.
Izrazito dugim djelovanjem vode i kiša na krečnjak nastao je podzemni sistem šupljina kroz koji je ona počela da ponire. Stvaranjem tih šupljina – jama i pećina, stvoren je novi ekosistem za specifičnu faunu. Životinje su se evolutivno pripremile za život u odsustvu svjetlosti i povišene vlažnosti, gdje ce njihovi taktilni organi preuzeti većinu funkcija drugih čula. Ovdje žive organizmi čije su populacije male i osjetljive na promjene ekoloških parametara.
Jame i pećine predstavljaju stanište značajnom broju vrsta, kao što su slijepi miševi, pauci, stonoge, vodeni puževi, itd… Ali, na našu veliku žalost, predstavlja i stanište starih kolica, nepotrebnih guma, neupotrebljivih papuča… Otpada za koji neko domaćinstvo nema prikladnije i bliže mjesto odlaganja.
Možda ćete nekada imati prilku da upoznate speleologa, eksperta koji silazi u jame i vrši istraživanja. Nekoga ko će vam opisati izgled jame. Ko će osim stalagmita, stalaktita, uskih i širih prolaza, usjeka u stijeni, pomenuti i otpad. Otpad koji tu stoji, dok voda žubori, teče kroz nasloženi otpad i nastavlja svoj put, noseći sa sobom različite hemikalije, insekticide, bakterije, polutante. Neke od njih voda uspije da pročisti kroz slojeve zemlje kroz koje prolazi, dok neke nastavlja da nosi sa sobom.
Razgrađivanje odloženog otpada u speleološkim objektima dešava se veoma sporo. Razlog je jednostavan – nedostatak bakterija koje razgrađuju organsku materiju. A tih bakterija nema jer uslovi sredine ovih objekata nisu povoljni za njihov razvoj. Niske temperature i nedostatak svjetlosti pogodni su drugačijim vrstama organizama, dok biorazgrađivači izostaju. Stoga, otpad ostaje da se nagomilava. A voda da protiče. Često se, kao rezultat kaskadnih procesa, slojevi otpada naslože na najuži kanal jame, stvore branu na koju se naslažu novi slojevi otpada i znatno se smanjuje protočna moć tih kanala. Kao krajnji rezultat ovakvih procesa su poplave okolnih područja koje nastaju jer voda kroz kanale jame ne može da protiče dovoljno brzo.
Sve ove podzemne formacije i površine preko kojih voda prelazi zamišljamo kao nešto netaknuto, čisto i nepristupačno. Voda nedodirnuta ljudskom rukom i nezaprljana hemikalijama – to dodaje bogat ukus onoj čaši vode koju ispijamo žedni u ljetnjim danima. Ali zapravo, ispod i između slojeva karsta, kišnica spira opasne materije iz otpada i sistemom podzemnih šupljina i kanala, dovodi ih do podzemnih voda koje zatim izbijaju negdje na površinu i stvaraju izvor pijaće vode. Rijetko nam se desi da zamislimo put vode u toj čaši koju ispijamo žedni. A još rjeđe o tome kako baš u tim nekad čistim i nezagađenim ruralnim predjelima nije organizovano odvoženje otpada. Pa se rješenje pronađe u zatrpavanju jama i pećina. Jer duboko u mrak jame je bliže od najbližeg kontejnera.
Autor teksta: Jovana Đokić, član NVO Green Life
